Djeca kao izvori informacija o kriminalnom događaju

Sažetak

U ovom radu, govori se o procesu ispitivanja djece kao posebnom personalnom izvoru informacija i njihovom statusu u postupku. U radu se govori samo o dvije kategorije djece kao izvora informacija: djeci kao neposrednim i posrednim svjedocima, i djeci žrtvama kao svjedocima sui generis. Stalno se ima u vidu da djeca mogu biti aktivan i pasivan izvor informacija. Kao aktivan izvor informacija djeca saopćavaju svoja znanja na verbalan ili neverbalan način (govor tijela). Kao pasivan izvor djeca su objekt tjelesnog pregleda ili osobne pretrage.  

Posebno je obrađeno područje u kojem se navode čimbenici od kojih ovisi uspješnost ispitivanja djece. Detaljno su obrađena pitanja: pripreme djece za davanje iskaza, taktika, strategija i uvjeti ispitivanja, planiranje ispitivanje, uloge umora, vrste i načina postavljanja pitanja, objektivnim (ambijentalnim) uvjetima ispitivanja, vremenu ispitivanja, poznavanju predmeta itd.

Poseban naglasak stavljen je na najčešće pogreške kod ispitivanja djece, tipologiju i ulogu pitanja, tipologiju svjedoka, svojstva ispitivača, ocjenu vjerodostojnosti iskaza, itd. Sve navedeno, dato je kroz prizmu kriminalističkih procedura.